ponedeljak, 23 novembar 2020 12:00

Dominikana - raj na zemlji

Prvi put sam detaljnije čula o ovoj destinaciji pre 20-tak godina, kad je kod nas počinjala priča o tajm šeringu i kada su počele da se održavaju prezentacije na tu temu.

Na jednoj takvoj prezentaciji u elegantnoj hotelskoj sali, od dobro skockanog promotera čula sam nešto više o ovoj srednjeameričokoj zemlji i turističkoj ponudi za letovanje u Dominikanskoj Republici. Do tada je Dominikana u mom okruženju pominjana kad hoćete da prikažete koliko je nešto ekskluzivno, nedokučivo i skupo. Tada sam na video projekciji videla neke luksuzne vile sa bazenima i nasmejane ljude koji piju na slamčicu sokić iz egzotičnih plodova.

Dvadeset godina kasnije kad se planiralo ovo letovanje bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla ni da izmaštam kako to letovanje može biti.
Iako sam videla na sajtu kako hotel koji smo rezervisali izgleda, iako sam se informisala o samoj zemlji i prikupila dosta iskustava od ljudi koji su tamo već bili, sebe u Dominikani nisam videla, niti sam mogla da predočim sebi, sebe u Dominikani!

Pošto se ovo iskustvo ne može opisati u jednom tekstu, u ovom prvom pisaću o samom putovanju, tj. o letu i putovanju do aerodroma.

Mi smo imali kupljen aranžman preko jedne nemačke turističke agencije, i to let iz Diseldorfa do Punta Cane. Pošto smo išli na put sa rođakom koja je živela u Nemačkoj, putovanje je počelo letom sa WIZZ Airom iz Beograda do Dortmunda, gde nas je ona sačekala. Let za Punta Canu smo imali sutradan u jutarnjim časovima. Ono što smo znali je da let traje oko 10 sati i da smo smešteni u mestu koje se zove Boca Chica a koje je udaljeno od Punta Cane oko 80 km. Na areodromu nas je čakao agencijski mini bus koji je razvozio putnike do njihovih hotela. Bili smo pripremljeni da će nam trebati oko 2 sata vožnje do naše krajnje destinacije. Ali ono što nismo znali je da će avion, nakon što smo se već ukrcali u Dizeldorfu zbog iznenadnog kvara biti sprečen da poleti i da ćemo neposredno pred poletanje morati da se iskrcavamo i čekamo drugi avion. Čekanje je trajalo oko 1,45 minuta i već se na aerodromu počelo šuškati da ćemo dobiti nadoknadu zbog kašnjenja aviona. Elem, ukrcasmo se mi u novu mašinu i poletesmo, ovaj put uspešno. Prekookeanski avioni su naravno komforniji od običnih i imaju dodatni sadržaj koji se sastoji od neograničene ponude pića i kafe, dva obroka, tableta ugrađenog u sedište ispred vas gde ste mogli da gledate filmove, igrate igrice i ono što je meni bilo najinteresantnije putanju aviona kojom letite, kao i koordinate: visina na kojoj letite, brzina, udaljenost od cilja. Fascinantno je bilo a i malo zasrašujuće to što smo skoro svo vreme puta bili iznade okeana i to se videlo na ekranu. Bez obzira što sam znala gde sam krenula, nimalo nije prijatan osećaj da letiš na 8000 metara iznad nepreglednog vodenog prostranstva. Taj put mi je nekako začas prošao. I gle čuda, stigli smo sa svega 10 tak minuta zakašnjenja bez obzira što smo u polasku kasnili 2 sata. Ništa od nadoknade!

U povratku smo, pak imali drugu vrstu izazova. Nekih dva sata nakon poletanja avion je naglo počeo da propada a to propadanje je bilo praćeno čudnim zvukom sličnom kao kad pada kiša pa kapi udaraju u lim od prozora. Mislili smo, brzo će proći ali su turbilencije potrajale sigurno 30tak minuta. Pri tom smo leteli na 11000 metara i moj suprug se sve vreme pitao kako je moguće da pada kiša a mi smo iznad oblaka. Kasnije, kad smo se prisećaliali šta se dešavalo, shvatili smo da smo tada leteli iznad Bermudskog trougla!
U ovom tekstu ću još opisati snalaženje u Nemačkoj u povratku. Pošto je naša rođaka ostala još na Dominikani, a mi se nakon 14 dana vraćali sami kući ostalo je još da se snađemo za prevoz od Dizeldorfa do Dortmunda jer smo odatle imali let za Beograd. U cenu aranžmana ušlo je i korišćenje međugradskog prevoza po Nemačkoj u perodu od 12 sati nakon sletanja, što je bila super varijanta, finansijski gledano. Ono što je bio zadatak za nas je da se snađemo da sa aerodroma u Dizeldorfu nađemo železničku stanicu i ukrcamo se na voz do Dortmunda i sa železničke stanice u Dortmundu stignemo do aerodroma za oko 3 sata. Udaljenost tu nije bila problem, oko 70 km ali smo mi bili u blagoj panici jer nam je to bio prvi put da treba takav poduhvat da napravimo. Prethodno u odlasku za Dominikanu, istraživali smo malo po dizeldorfskom aerodromu da nađemo sky train koji će nas izvesti sa aerodroma i dovesti do stanice na kojoj hvatamo tramvaj do železničke.
I to je pomoglo. Možete misliti našu sreću kad smo došli do železničke stanice i kad nam je žena koja radi na šalteru potvrdila da smo na pravom mesti u da nam avionska karta pokriva prevoz. Taj drugi deo puta od kad smo izašli iz voza u Dortmundu pa busom do aerodroma smo lako pronašli i ponosni stigli do aerodroma na vreme.
Jedino što je tad bio šok, a sa ove perspektive nesvakidašnje iskustvo za mene, je da smo sa plaže došli u sneg, ali bukvalno. U Nemačkoj je vejao sneg i tepmeratura se spustila ispod nule a mi smo samo dvanaest sati pre toga plivali u predivnom Karipkom moru na 30 stepeni!

Nastavak sledi...

Više iz ove kategorije Dominikana - mirisi Kariba »